Papa Benedikt XVI. odobrio je Kongregaciji za kauze svetaca, tijekom audijencije u koju je u ?etvrtak 20. prosinca primio pro?elnika te Kongregacije kardinala Angela Amata, da proglasi dekrete o proglašenju ?uda, mu?eništva i herojskih kreposti više slugu Božjih. Jednim od tih dekreta se sve?enika Pore?ke i pulske biskupije Miroslava Buleši?a priznaje mu?enikom ubijenim, kako se u dekretu navodi, in “odium fidei”, tj. iz mržnje prema vjeri.

DJETINJSTVO I SJEMENIŠNO ŠKOLOVANJE

 

 MIROSLAV BULEŠI?, rodio se 13. svibnja 1920. u istarskom selu ?abruni?i, župe Svetvin?enat, od roditelja Miha i Lucije ro?. Butkovi?. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Jurši?ima. Prve je molitvw i prve istine katoli?ke vjere mali Miroslav nau?io iz molitvenika «O?e budi volja tvoja», knjige koju je za duhovne potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19. stolje?u sastavio biskup Juraj Dobrila. Osnovnu školu polazio je u Jurši?ima, gdje mu vjerou?iteljem bijaše revni i vrijedni sve?enik Ivan Pavi?.

 

 

U desetoj godini života Buleši? se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. Pošto je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjeviš?e» u Gorici, Miroslav Buleši? ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši pet razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku sve?enika Ivana Pavi?a («Radi se o odli?nom mladi?u, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga pore?ki i pulski biskup upu?uje na jesen 1939. na studij u Rim.

 

STUDIJ U RIMU

 

U Vje?nom gradu bogoslov Buleši? boravio je od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prve godine studija boravio je u Francuskom zavodu, a naredne tri godine u sjemeništu Lombardo. Studirao je na Papinskom sveu?ilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Za uzdržavanje Buleši?a u Rimu zauzeo se i tadašnji zagreba?ki nadbiskup, kasnije kardinal, bl. Alojzije Stepinac, o ?emu svjedo?i pismo o. Saka?a iz sije?nja 1940. godine.

            U Rimu, središtu krš?anstva i gradu tolikih prvokrš?anskih mu?enika, Buleši? je sazrio duhovno i intelektualno. Na blagdan Bezgrješnog za?e?a Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu.

            U rano prolje?e 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Buleši? vratio se u Istru da primi sve?eni?ko re?enje.

 

RE?ENJE I MLADA MISA

 

            Miroslav Buleši? za sve?enika je zare?en 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvin?entu. O om je doga?aju u dnevniku zapisao: «Moja majka, otac i bra?a su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i po?imao biti stvar Božja». Dva tjedan potom u rodnoj je župi slavio svoju Mladu misu. Kao svoje mladomisni?ko geslo uzeo je zazive iz molitve O?e naš: «Do?i kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!»

 

ŽUPNIK U BADERNI

 

            Na jesen 1943. godine Buleši? je imenovan župnikom u Baderni. U toj se župi slijede?e dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebi?no zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. U svibnju 1944. godine piše vl?. Ivanu Pavi?u: «Izme?u žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, lije?imo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…»

Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vl?. Buleši? je sa?uvao univerzalnost i principijelnost katoli?kog sve?enika te je ispod bilo koje vojni?ke odore uvijek gledao ?ovjeka kao Božju sliku, o ?emu svjedo?i njegova izjava: «Ja sam katoli?ki sve?enik i podijelit ?u svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»  Zbog takvog odvažnog, dosljednog i na?elnog djelovanja Buleši?u stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u prolje?e 1944. zapisao, obra?aju?i se Bogu: «Ako me ho?eš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti u?iniš dostojnim, ne bojim se mu?eništva, ve? ga žudim. Neka bude Tvoja volja.»

 

            Zatim, kao da naslu?uje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tuma?iti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život: «Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.»

            Protivnicima pak i progoniteljima poru?uje: «Moja osveta je – oprost». Nakon u?estalih optužbi i kleveta, Buleši? na Boži? 1944. godine u propovijedi sasvim ostvoreno govori vjernicima svoje župe: «Ni?ega se ne bojim, jer znam da ?inim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ?u se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje ne?u prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ?u svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ?u na?elima uvijek živjeti. A to su na?ela Kristova.

Kraj rata do?ekao je Buleši? u Baderni, ali ve? u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.

 

 

ŽUPNIK U KANFANARU

 

U ovoj novoj sredini župnik Buleši? dao se svom revnoš?u na duhovnu obnovu prostrane i zahtjevne župe. Osim Kanfanara, u sklopu te župe su i velike kapelanije Soši?i i Barat.

Oživio je crkveno pjevanje, crkvena su slavlja postala za sve privla?na. Uveo je u župu pobožnosti prema Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu, promi?u?i i zajedni?ko moljenje krunice, ?eš?u ispovijed i svetu pri?est, posebno za skupine revnijih vjernika, za mladež, djecu.

Vjernike su grubim pritiscima odvra?ali od nedjeljne mise i crkvenih obreda, stali su uvoditi samo “civilna vjen?anja” i pogrebe, itd. No uza sve pritiske i uvjeravanja od strane komunista, kanfanarski su župljani u pove?a dolazili u crkvu i pažljivo slušali župnikove nadahnute propovijedi. Od svjedoka i danas ?ujemo kako su komunisti priznavali svoju nemo? i male uspjehe u protucrkvenom djelovanju. Promatraju?i kako narod hrli na misu, a Buleši?a kako u biretu i reverendi, odgovaraju?i na pozdrave, prolazi izme?u okupljenih vjernika prema crkvi, neki su ?lanovi komunisti?ke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu me?usobno zaklju?ili: “Dok je ovaj živ, narod ne?e i?i za nama, niti dolaziti na naše sastanke”. Župnika Buleši?a pokušali su preko rodbine nagovoriti neka se makne iz Kanfanara, neka po?e u Italiju: tamo je studirao, tamo ima rodbine i prijatelja, tamo ?e biti na miru. No on je odvratio: “Ovdje je ve?a potreba za sve?enicima, ovdje treba ostati!”

Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista: neka ne govori tako otvoreno, neka bude oprezan, prijete da ?e ga ubiti. On je odgovorio: “Ako me ubiju, ubit ?e me za vjeru i Boga!”

Miroslav Buleši? nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je ve? školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.

 

 

POGLAVAR U SJEMENIŠTU I TAJNIK SVE?ENI?KOG ZBORA

 

U Pazinskom sjemeništu Buleši? se ozbiljno, savjesno i zdušno posve?uje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Sve?eni?kog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunisti?koj državi. Tako?er se, u tom Sve?eni?kom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mla?e sve?enike od komunisti?kih nasrtaja s jedne strane, te da Zbor sve?enika o?uva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj sve?eni?ki ugled, znanje i iskustvo, svjedo?e?i ponajprije vlastitim primjerom: krš?anskom principijelnoš?u, hrabroš?u i dosljednoš?u. Zrelo sagledavaju?i situaciju u kojoj se našla Crkva u Istri i njezino sve?enstvo, koji su trpjeli sve ja?e pritiske komunisti?kih vlasti, u vremenu kad je pore?ki i pulski biskup Radossi  napuštao  Istru, a trš?ansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagreba?ki nadbiskup Alojzije Stepinac bio zato?en u Lepoglavi, Buleši? se intimno pripremao za mu?eništvo. To je posvjedo?io njegov tadašnji stariji subrat u Pazinskom sjemeništu, kasnije rije?ko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavliši?, u crkvi u Laniš?u 23. kolovoza 1997. godine:

 «Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno prolje?e 1947. godine, Miro Buleši? mi je govorio o bijelom i crvenom mu?eništvu. On se je ve? tada pripremao na mu?eništvo».

            A sjemeništarcima je, kako je sam zabilježio u svom dnevniku, govore?i o sve?eni?kom poslanju, tih dana rekao: «Biti sve?enik zna?i – biti mu?enik».

            Po?etkom ožujka 1947., podravnatelj Buleši? se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa ?asno vrati na svoje mjesto.

            Koncem lipnja 1947. godine, obra?aju?i se Bogu, u dnevniku je zapisao: «Ja želim, ako je Tvoja volja, ?im prije do?i k Tebi».

            Premda još mladog, ali ve? uglednog i nesavitljivog sve?enika, protivnici su zacijelo stalno pratili i ?ekali svoj ?as.

 

MU?ENIŠTVO ZA VJERU

 

U kolovozu 1947. Miroslav Buleši?, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Sve?eni?kog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. Potvrede u Buzetu i okolnim župama.

            «One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren», svjedo?i o svom prijatelju Buleši?u dr. Ukmar u pismu mons. Mariu Pavatu u Rim od 5. rujna 1954. godine.

                     Župna ku?a u Laniš?u

U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da sprije?e Krizmu, Buleši? je svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat.

            «Ovamo možete pro?i samo preko mene mrtvoga», rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stoje?i na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij.

            Uo?i dolaska u Laniš?e, dok su s ?i?arije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo oti?i, Miroslav Buleši? je odgovorio: «Samo jedanput ?e se umrijeti».

            Krizma u Laniš?u održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine. – Govore?i o mu?eništvu Miroslava Buleši?a, dr. Ukmar je u službenom izvješ?u za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao:

            «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vl?. Miroslav Buleši?, uputili smo se ka župnoj ku?i. Nakon ?etvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u ku?u i ubili nožem vl?. g. Buleši?a koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu me?u zlikovcima koji su zaposjeli ku?u; povukao sam se u spava?u sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam leže?i u krvi. Smatraju?i da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…».

            Buleši? je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema rije?ima o?evidaca, Buleši? je, osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvin?entu, nego su odredili da bude pokopan u Laniš?u. Tek je 1958. omogu?eno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mu?enika sv. Vincencija, na groblju; odatle su g. 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje.

            U Biskupiji pore?koj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mu?eni?koj žrtvi Miroslava Buleši?a, koje je 2004. predano Kongregaciji u Rim. Nakon što su tri Rimske komisije dale pozitivno mišljenje, papa Benedikt XVI. odobrio je dekret kojim se priznaje da je Buleši? bio mu?eni?ki ubijen iz mržnje prema vjeri.