Shva?anje euharistije u razli?itim krš?anskim crkvama

Rimo-katoli?ka Crkva

Bit euharistijskog slavlja

Od najranijih po?etaka krš?anstvo je u Isusovoj muci i smrti glodalo žrtvu, koja se u euharistijskom slavlju ponavlja na nekrvan na?in tj: koja se ponovno uprisutnjuje. U poslanici Hebrejima stoji slijede?e “Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji Šatora.”

U drugom stolje?u u Didahe stoji slijede?e: “Na dan Gospodnji se skupljajte, lomite kruh i iznosite hvalu, pošto ste prethodno priznali vaše prijestupe, kako bi vaša žrtva bila ?ista. Svako koji je u sva?i s bratom svojim neka ne do?e prije no što se pomiri sa bratom svojim, kako vaša žrtva ne bi bila oskvrnjena.”

Ovako gledanje na euharistiju se katoli?koj tradiciji zadržalo kroz stolje?a kao službeni nauk, tako da Tridentski sabor iznosi slijede?e ako službeni nauk: «Ova žrtva je prava žrtva pomirna

Prema katoli?koj teologiji za vrijeme mise žrtvu prinosi sam Isus Krist, koji se služi osobom sve?enika i zato sve?enik namjesto Isusa izgovara rije?i: “Ovo je moje tijelo” i “Ovo je moja krv”.

Prema katoli?kom shva?anju, dakle, misna žrtva odgovara na nekrvan na?in žrtvi na križu, koju je Isus podnio za ljude, za oproštenje grijeha. Isus u misnoj žrtvi dijeli iste milosti: euharistija uve?ava ljubav Božju, ?uva ?ovjeka od ropstva grijeha i prianjanja uz zlo i uzrokuje oproštenje grijeha. Tako ostaje Kristova žrtva na križu u Crkvi kroz cijelu povijest živa i djelotvorna.

Žrtveni karakter euharistijskog slavlja igra u katoli?koj teologiji veliku ulogu, dok ostali elementi kao karakter zahvale i zajedništva odlaze u drugu plan. Pa je tako mogu?e da u izvanrednim situacijama sve?enik sam, bez prisutnosti vjernika slavi misu ili takozvana «tiha misa» kada sve?enik tiho izgovara misne tekstove, a propovijed ispušta. Neovisno o zajednici vjernika valjanost mise ostaje nepovrije?ena i misa ima svoj potpuni u?inak.

Pored žrtvenog karaktera zajednica vjernika okupljenih na misnom slavlju doživljava trajno zajedništvo s uskrslim i preobraženim Isusom i zahvaljuje na tom zajedništvu. Ovaj aspekt je ipak u drugom planu, a službeni nauk Tridentskog sabora kaže ovako: «Tko kaže da Bog u misi ne prinosi stvarnu žrtvu, ili da se žrtva ne sastoji ni u ?emu drugom doli u Kristovom davanju za hranu, neka je izop?en».

Okupljeni narod Božji kod stola ve?ere Gospodnje blaguju?i Tijelo Kristovo i sam postaje (misti?no) Tijelo Kristovo.

Realna prisutnost

Prema katoli?kom nauku su tijelo i krv Kristova u euharistiji «istinski, bitno i stvarni prisutni». Po euharistijskoj molitvi koju izgovara sve?enik, a posebno po epiklezi (zazivu duha Svetoga) i rije?ima pretvorbe (kosekracije) doga?a se misterij pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Budu?i da je Kristova zapovijed «ovo ?inite meni na spomen» bila upu?en apostolima danas samo zare?eni sve?enici mogu valjano slaviti euharistiju i vršiti pretvorbu, jer su samo oni nasljednici apostola.

Od 9. st. pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista sve više objektivizira i o tome se pod utjecajem Aristotelove filozofije sve više filozofira i teologizira. Tako da 1215. g. ?etvrti Lateranski koncil proglašava dogmu o transupstancijaciji. Od tog vremena su se u katoli?koj tradiciji razvili razni oblici štovanja presvetog sakramenta: klanjanja hostiji, izlaganja u monstrancama konsekriranih hostija i vina, tijelovske procesije itd. Izvještaji o ?udima vezanim uz presveti sakrament kao npr.: hostije koje krvare, pretvaranje hostije u tzv. ?ovjeka boli, i sl. potkrepljuju i potvr?uju ispravnost dogme.

Za katoli?ku crkvu je dakle u posve?enoj hostiji Isus realno prisutan i ostaje prisutan tako?er i nakon misnog slavlja, zbog ?ega se hostije ?uvaju u tabernakulu i zbog ?ega katolici ne samo štuju hostiju kao npr. likovne prikaze Isusa, nego se klanjaju hostiji u kojoj je pravi Bog Isus Krist prisutan. Katoli?ka teologiju ne vidi nikakvu opre?nost izme?u ?injenice da i nakon pretvorbe kruh i vino ostaju oblikom kruh i vino i vjere da je u euharistijskom kruhu i vinu Kristova prisutnost prava i stvarna.

Pri?est

Sakrament euharistije se doga?a po korektno izvršenom ?inu pretvorbe, dakle ex opere operato. Katoli?ka Crkva preporu?a ?estu pri?est pa ?ak i dnevnu, ali ipak ne više od jedanput dnevno. Dakako pri?estiti se može samo onaj koji ispunjava potrebne uvijete. Jedan od glavnih uvjeta je vjera da je u posve?enoj hostiji Krist stvarno prisutan, i zbog toga se djeci ne dijeli pri?est jer ne mogu razlikovati euharistiju od obi?nog kruha. Izuzetak su isto?ne katoli?ke crkve kod kojih je praksa da se kod krštenja djeci podijeli u pri?est. Drugi uvjet za primanje pri?esti je biti u stanju bez teškog grijeha, u protivnom onaj koji se želi pri?estiti mora se izmiriti s Bogom u sakramentu svete ispovijedi.

Prema katoli?koj vjeri je Isus Krist pod prilikom kruha kao i po d prilikom vina potpuno i živo, tijelom i krvlju, dušom i božanstvom potpuno prisutan, za razliku od nekih drugih uvjerenja koja kažu da je u kruhu prisutno samo tijelo a u vini samo krv. Tako za potpunu i pravu pri?est nije nužno da bude pod obje prilike, teološki promatrano dovoljna je pri?est pod samo jednom prilikom. Iz ovakvog vjerovanja u visokom srednjem vijeku se razvila praksa da se laicima ne pruža prilika za pri?est pod obje prilike, a kasnije je i izrijekom zabranjeno laicima dijeliti pri?est pod obje prilike, što je bilo utemeljeno opasnoš?u da se zbog gužve i sl, kalež prolije i tako obeš?asti krv Kristova. Danas je pri?est pod obje prilike opet mogu?a za sve vjernike koji se mogu pri?estiti pod jednom prilikom, crkva preporu?a podjelu pri?esti pod obje prilike posebno na veliki ?etvrtak. No to još nije posvuda praksa.

Pravoslavne Crkve

Tako?er pravoslavne crkve su mišljenja da su kruh i vino uistinu tijelo i krv Kristova. Pravoslavna liturgija ima paralele sa židovskim bogoslužjem u hramu. Za razliku od rimokatoli?kog nauka o euharistiji pravoslavna teologija ne poznaje konkretnu formulu po kojoj sve?enik izvršava pretvorbu. Misterij euharistije doga?a se po liturgiji kao cjelini pri ?emu zaziv Duha svetoga nad darove ipak ima središnje zna?enje. Pravoslavna crkva ne poznaje filozofsko objašnjenje o na?inu na koji se pretvorba doga?a. Izraz transupstancijacija se obi?no ne upotrebljava, a djelomi?no se ?ak i eksplicitno odbacuje. Euharistija vrijedi kao žrtva, to?nije kao uprisutnjenje žrtve Kristove.

Primanje euharistije od ne pravoslavaca je nemogu?e, jer prema pravoslavnom vjerovanju crkva su oni koji primaju euharistiju, i na taj na?in nepravoslavni pri?eš?u postaju automatski pripadnici pravoslavne crkve. Kada vjernik želi primiti euharistiju obi?no se mora prijaviti dan ranije sve?eniku. Ovo vrijedi prije svega za strance koje sve?enik ne poznaje osobno. Prisutnost vjernika je jednako tako važna za slavlje euharistije kao i prisutnost samog sve?enika – euharistijska liturgija bez vjernika je jednako nemogu?a kao i bez sve?enika. Sve?enik smije slaviti euharistiju najviše jednom dnevno. Euharistija se smije slaviti u svakoj pojedinoj crkvi naj?eš?e jednom dnevno. I tako?er vjernik smije najviše jednom dnevno sudjelovati na euharistiji. Dnevna pri?est je kod pravoslavaca tako?er i za sve?enika prili?no neuobi?ajena. Obi?no se i sve?enici pri?eš?uju jednom tjedno. Svi kršteni pravoslavci smiju primati pri?est tako?er i mala djeca iz razloga što pravoslavna crkva vjeru razumije u smislu povjerenja, a ne spoznaje. Za takvu vjeru su i mala djeca sposobna. Dakako neke crkve zahtijevaju od odraslih pri?esnika potpunu sakramentalnu ispovijed ve?er prije. To je dovelo prakse da u nekim pravoslavnim crkvama odrasli primaju pri?est samo nekoliko puta godišnje a ina?e sudjeluju u euharistiji samo kao promatra?i. U današnje vrijeme ima mnogo nastojanja da se ponovno oživi praksa tjedne pri?esti.

U pravoslavnim crkvama kruh koji se posve?uje je napravljen od kvasnog kruha koji je za vrijeme pe?enja ozna?en krš?anskim simbolima. Kvasni kruh ozna?ava prispodobu o kraljevstvu božjem, vino koje se koristi u euharistiji je obi?no crveno i miješa se s jednom tre?inom kipu?e vode tako da se dobije tjelesna temperatura «bevande» kojom se služi misa. Kruh i vino se prije podjele vjernicima pomiješaju u jednom zlatnom kaležu i onda se ta smjesa s malom zlatnom žlicom dijeli vjernicima. Ukoliko preostane, taj ostatak sve?enik jede još za vrijeme liturgije, ne ?uva se. Kao što ?uvanje nije uobi?ajeno, tako ni ?aš?enje euharistijskog kruha nije uobi?ajeno izvan liturgije. Pravoslavna crkva ne poznaje tijelovske procesije. Samo ukoliko se pri?est nosi nekom bolesniku koji je u krevetu, odvaja se dio kruha koji se ne mješa s vinom. Preostali, vanjski dio kruha kojeg se blagoslovi ali ne konsekrira (tzv. Antidoron) dijeli se nakon liturgije vjernicima koji ga odmah pojedu ili ponesu ku?i. Taj blagoslovljeni kruh mogu konzumirati i ne pravoslavni vjernici.

Luterani

Martin Luther je kritizirao pojedina mjesta rimokatoli?kog poimanja sakramenta euharistije. Pri tome se pozivao na evan?elje i na svoje interpretacije evan?elja. Njegovo kritika je najviše poga?ala rimokatoli?ko poimanje mise kao žrtve i nauk o transsupstancijaciji.

Lutherovi argumenti protiv rimokatoli?kog poimanja misne žrtve.

Kod katolika je misa shva?ena kao žrtva koju sve?enik prinosi Bogu. Luter ponovno postavlja milosni karakter mise u kojem vjernicima na ve?eri Gospodnjoj milost po smrti Kristovoj biva podijeljena od sve?enika. Prije svega iz tog razloga je za njega rimska misa predstavljala “najve?i i najstrašniji zlo?in od svih papinskih bezbožništva”.

Sakrament je bio samo pod jednom prilikom podjeljivan vjernicima. Umjesto toga je Luther zahtijevao podjelu pri?esti po uzoru na posljednju ve?eru gdje su svi pili iz kaleža.

«Luther se protivi tradicionalnom u?enju o objektivnoj djelotvornosti (ex opere operato) sakramenta.» Da bi se od sakramenta euharistije imalo duhovne koristi nužna je prisutnost vjernika na euharistijskom slavlju. Vjera i sakrament spadaju skupa. Ina?e sakrament djeluje ali ne za spas nego za posljednji sud.

Za vjernika je korisno i puno blagoslova prisustvovanje bogoslužju i gledanje ?ina pretvorbe. Iz tog razloga su srednjovjekovni vjernici prisustvovali misi ali bez pri?esti. To jest, pri?est je bila vrlo rijetka. ?est je bio slu?aj da su vjernici išli manje jednom od tri godine na pri?est. Luther je protestirao protiv takve prakse i naglašavao da je primanje sakramenta u pri?esti bitni dio mise, tvrde?i da onaj tko samo pasivno sudjeluje na misi nema nikakve duhovne koristi od sakramenta euharistije.

U to vrijeme su ceremonije za vrijeme mise su toliko bile bogate da se ?esto išle na uštrb propovjedi, za koju više jedva da je bilo vremena. Za Lutera je to bilo nedopustivo jer je on smatrao da propovijed igra jednaku ulogu kao i sama pretvorba.

Lutherova kritika rimo-katoli?kog nauka o transubstancijaciji

Lutherova kritika rimo-katoli?kog nauka o transubstancijaciji nije išla u smjeru da negira Kristovu realnu prisutnost u prilikama kruha i vina. Po tom pitanju se Luther u potpunosti slagao s rimo-katoli?kim naukom. Njegova kritika je bila usmjerena podizanje nauka o transubstancijaciji u rang dogme, jer je tako predstavljala jedini pravi istiniti nauk koji za obvezuju?i za sve. «Za njega je ona ponajprije privatno teološko mišljenje a ne dogma.» Zahtjev da taj nauk bude za sve obvezuju?i je Luther energi?no odbijao, jer po tom nauku je implicitno ako ve? ne i eksplicitno sakrament postavljen iznad rije?i. Prema Lutherovom gledanju je sakrament jednako važan kao i rije?, tj. vidljiva rije?.

Kristova realna prisutnost u euharistiji

Luteranski stav prema realnoj prisutnosti Kristovoj u euharistijskom kruhu i vinu se u mnogo?emu razlikuje od rimo-katoli?kog. Luther odbacuje svaku upotrebu euharistijskog kruha i vina koja nije utemeljen na evan?eoskim izvještajima o posljednjoj ve?eri, ponajprije u tijelovskim procesijama. Sakrament se po njegovom shva?anju mora podijeliti i odmah za vrijeme euharistijske službe konzumirati. Dakako i Luther vjeruje u realnu prisutnost Kristovu u euharistijskom kruhu i vinu.

I nakon Lutherova odcjepljenja od Rima i nakon njegove smrti u luteranskim crkvama je ostala praksa izlaganja presvetog sakramenta u monstrancama i pohranjivanja u svetohraništu ili tabernakulu. Dakako da su i Lutherani dugo godina nakon njegove smrti razlikovali konsekrirani kruh od obi?noga i prema hostijama preostalim nakon mise se odnosili na sli?an na?ina kao što to ?ine i rimo-katolici. Sam Luther je otpuštao župnike iz službe koji nisu pravili razliku izme?u konsekriranih i nekonsekriranih hostija. Lutherov odnos pun strahopoštovanja prema kosekriranim hostijama i vinu potvr?uje njegovu osobnu vjeru u Kristovu realnu prisutnost.

Prema Lutherovom uvjerenju da je Krist u slavljenju mise realno prisutan, njegovu krv i tijelo mogu primiti i vjernici i nevjernici. Dakle, vjera ne uzrokuje sakrament, nego Isusovo obe?anje «Ovo je moje tijelo – Ovo je moja krv». Po Kristovoj prisutnosti u euharistiji, koja nije uvjetovana osobnom vjerom, svaki pri?esnik bio on vjernik ili ne prima okrepu i snagu. Sakrament stvara vjeru, a ne vjera sakrament.

U pogledu realne prisutnosti Kristove u euharistiji tek nakon Lutherove smrti dolazi do razli?itosti me?u Lutheranima. Prema shva?anju Philippa Melanchtona, koje je kasnije bilo zapisano u luteranskim Vjeroispovijestima, je Krist prisutan «u, s, i pod» prilikama kruha i vina. Ali to se shva?a tako da je realna prisutnost aktualna samo za vrijeme euharistijskoga slavlja, ne nakon toga.

_{^{Anglikanska Crkva}}

Anglikancima je teško razumljivi nauk o transsupstancijaciji ve? ranije bio kamen spoticanja. Ali smatra se da je anglikanska crkva neko vrijeme nakon raskola izme?u Engleske i Rima pod Henrikom VIII, zastupala istovjetan nauk o euharistiji ako i službeni Rim. Ali dolaskom Edwarda VI u Englesku dolazi njema?ki reformator Martin Bucer. Bucer je kao profesor teologije na Cambridgeu izvršio veliki utjecaj na teologiju engleske crkve. U to vrijeme je biskup Thomas Cranmer zastupao u odre?enoj mjeri luteransku poziciju, a njegov kolega Ridley kalvinisti?ko-zwinglijevsku. Bucer se trudio posredovati izme?u njih dvojice i dovesti do pomirenja luteranske i kalvinisti?ke ideje kako je to ve? bilo u?injeno na kontinentu. On s jedne strane pori?e osjetilima dostupnu Kristovu prisutnost u euharistijskom slavlju, dok s druge strane kaže da je Krist prisutan u prilikama kruha i vina. Kristova prisutnost ne može se shvatiti svjetskim umom, nego samo vjerom. Iz ove kontaverze o euharistiji Bucer se izvla?io pozivaju?i se na 6. poglavlje Ivanova evan?elja koje sadržava bitne misli za shva?anje euharistije.

Zwingli i Luther su se slagali u dvije stvari a to su: prvo da se u Iv 6 govori samo o duhovnom blagovanju i drugo da se u ovom poglavlju ne radi o uspostavi euharistije. Rimo-katoli?ka strana je naglašavala ?vrstu vezu izme?u Iv 6 i uspostave euharistije. I baš na osnovu Iv 6 temeljila nauk o pri?esti pod jednom prilikom jer se tamo radi samo o kruhu.

Luther i Zwingli interpretiraju pojam «tijelo» sasvim razli?ito. Kada piše «… tijelo ne služi ni?emu…» to interpretira Luther u smislu ljudskog razuma, a Zwingli u smislu materijalnog tijela. Za Zwinglia je postojala samo mogu?nost Krista blagovati samo na duhovni na?in iz razloga što je on Kristovu prisutnost razumijevao samo kao tjelesnu i materijalnu. Luther ne shva?a tjelesnu prisutnost kao materijalnu. Za njega je sakramentalno jelo jedna nadopunjuju?a stvarnost duhovnom blagovanju a ne suprotnost. Op?enito je Bucer mislio da je mnogo toga u ovoj kontraverzi oko euharistije samo sva?a oko terminologije. On nije?e religioznu korisnost i nužnost tjelesne Kristove prisutnosti. Njegova prednost je to što on za razliku od Zwinglia nije upao u metafizi?ki dualizam. Bucer razlikuje stoga izme?u izvanjskog i duhovnog ili unutarnjeg i po tome je on u svom razmišljanju bliži misticima. On dolazi do zaklju?ka da se samo kruh tj. znak Kristova tijela prima ustima a istovremeno duša prima istinsko Tijelo Kristovo. To se doga?a na isti na?in kao što je Isus predao svoje tijelo, kako stoji u Iv 6 ve? na posljednjoj ve?eri. Bucer ujedinjava dva shva?anja: prvo shva?anje jest to da je euharistija namjerno pojašnjenje Iv 6, 51s. I drugo shva?anje je to da je sakrament vidljivo i zemaljsko predstavljanje božanske Rije?i (Augustin). Odatle slijedi za Bucera da se kod mise radi o paralelizmu dviju stvarnosti: jedne predstavljaju?e i druge predavaju?e. «Usta primaju kruh, dok usta vjere istinsko tijelo Krist». Ova Bucerova izjava našla je svoje mjesto kasnije u «Book of common prayer».

Carnmer se razlikuje u svojim formulacijama od Bucera zato što se on ne služi isklju?ivo biblijskim jezikom i zbog toga su njegove izjave jasnije. «We say not that the body of Crist is corporally, naturally and carually either in the bread and wine or forms of bread and wine, or in them that eat and drink there-of: but we say that he is corporally in heaven only, nad spiritually in them that worthily eat and drink the bread and wine.»

Carnmer u svome mišljenju pokazuje tendencije sli?ne Bucerovim što je o?ito u njegovom odgovoru na pitanje postoji li dostojno i nedostojno primanje pri?esti: «Nitko ne jede Kristovo tijelo niti pije njegovu krv. Krista blaguje na duhovan na?in svaki vjernik bez obzira prima li sakrament euharistije, nego samim time što je ?lan Njegovog misti?nog tijela – Crkve».

Radikalni anglikanski teolozi su otišli tako daleko da su uspore?ivali predodžbu od jedenju Kristova tijela kod mise ?ak sa kanibalizmom. Nadbiskup John Tilloston išao je u svojim diskursima protiv transsupstancijacije tako daleko da je pojam hokus-pokus izvodio iz latinskog hoc est corpus. Dalje on piše da je to smiješno ?ak i da je skandal vjerovati da se kod svete mise jede meso sina ?ovje?jega i da se pije njegova krv. «Što li ?ovjek može u?initi nedostojnije prema svom prijatelju? Na koji barbarskiji na?in bi on mogao iskoristiti svoga prijatelja nego da na gozbi uživa njegovo živo tijelo i krv?»

Anglikanska crkva je doživjela u 19st. Odlu?uju?i preokret za koji je zaslužan tzv. Oxfordski pokret (John Henry Newman). Realna prisutnost Krista u euharistiji je bila ponovno otkrivena. Novo shva?anje euharistije je bilo vrlo srodno katoli?kom shva?anju pa se stoga taj pokret nazivao i anglo-katolicizmom. Danas postoje u anglikanskoj crkvi oba shva?anja euharistije, od anglo-katolicizma do radikalnog anglikanizma.

Metodisti?ka Crkva

Metodisti?ka crkva koja je izrasla iz anglikanske tradicije polazi od stvarne osobne i žive prisutnosti Isusa Krista u euharistiji ali to ne želi potpuno objasniti. Nauk o transsupstancijaciji metodisti odbijaju. Euharistija je sakrament, euharistija (zahvala), zajedništvo crkve, prisje?anje i sredstvo milosti Božje. Euharistija je tako?er i žrtva ali ne kao da bi bila ponovljena žrtva Kristova nego ponovno predstavljanje žrtve Kristove, pri ?emu crkva samu sebe zajedno s Kristom daje za žrtvu (Rim. 12.1). Euharistija je za metodiste slavlje ?itave crkve, svi krš?ani su dobrodošli, ?ak i nekršteni ukoliko u vjeri žele sudjelovati. Nitko ne smije biti odbijen od prisustvovanja euharistiji zbog njegove dobi ili manjkavog razumijevanja. Euharistija je liturgijsko slavlje kod kojeg uvijek predsjeda jedan ordinirani sve?enik. Metodisti?ka crkva je u 19st. Aktivno sudjelovala u antialkoholisti?koj kampanji i iz te tradicije polazi da kod euharistija upotrebljavaju sok od grož?a a ne vino.

Reformirane Crkve

Crkve koje su slijedile nauk Zwinglia i Calvina, zastupale su stav da su kruh i vino samo znak za Isusa. Kad Isus kaže: «ovo je moje tijelo», tada ovo je treba shvatiti kao zna?i kaže Urlich Zwingli. Euharistija je samo ve?era sje?anja na spomen Isusove žrtve. Za Zwinglia je tijelo prema Iv 6.63 «beskorisno», ono ne može hraniti naš duh. Bog djeluje više kao duh u duhu ?ovjeka. Prema tome je nauk o transsupstancijaciji za njega puka bedasto?a. Tako?er su i za Calvina kruh i vino kod ve?ere Gospodnje tek «znak i potvrda» Kristove prisutnosti koju na tjelesan na?in možemo na?i samo u visinama – u Nebu. Samo tamo se nalazi tjelesni Isus. Dakle, nema smisla Isusa tražiti ovdje na zemlji u kruhu i vinu. Nebesko tijelo Kristovo možemo iskusiti samo vjerom u njega.

Baptisiti

Reformisti?ko shva?anje euharistije sli?no je kod mnogih slobodnih crkava pogotovo kod baptista. Oni naglašavaju prije svega karakter zajedništva u euharistiji i to mnogo ja?e nego reformirane crkve. Mjesna zajednica vjernika okuplja se za stol Gospodnjih kako bi iz ruke Isusa Krista primili kruh i kalež kao znak njegove ljubavi. Ovo je tako?er vidljivo i u formalnom obrascu baptisti?ke liturgije: dok kod reformiranih crkava sudionici euharistijskog slavlja izlaze iz svojih redova i prilaze k stolu kako bi se pri?estili kruhom i vinom baptisti ostaju na svojim mjestima a kruh i vino im bivaju doneseni od strane ?akona. Oni sami pružaju dalje svojim susjedima uz rije?i blagoslova. Tko se ne želi pri?estiti jednostavno propusti da kruh i kalež pro?u pored njega do sljede?eg susjeda.

Subotari-Adventisti

Adventisti definiraju svoje shva?anje euharistije na sljede?i na?in: kod euharistije primamo kruh i vino kao znak za tijelo i krv Isusa Krista i tako izražavamo svoju vjeru u Isusa Krista gospodina i otkupitelja. U tom iskustvu zajedništva je Krist prisutan kako bi bio me?u svojim narodom i ja?ao ga. Po sudjelovanju u euharistiji naviještamo s radoš?u smrt Gospodnju dok on ponovno ne do?e. Priprava za sudjelovanje na euharistiji se sastoji od ispita savjesti, kajanja i ispovijedanja grijeha. Isus je naredio tako?er i službu pranja nogu. Pranje nogu upu?uje na nužnost ponovnog ?iš?enja i ono je izraz spremnosti služiti jedni drugima u poniznost, kao što je to Krist u?inio. Pranje nogu treba povezivati naša srca u ljubavi. Svi krš?ani mogu sudjelovati na euharistiji. Ve?ina adventista slave euharistiju u pravilu samo ?etiri puta godišnje.

Vojska Spasa

Vojska spasa odbacuje sve sakramente kao nenužne i izvanjske stvari. Oni dakle ne slave euharistiju.

Pripuštanje euharistiji kod razli?itih Crkava

Prepuštanje euharistiji se razlikuje od vjeroispovijesti do vjeroispovijesti, pogotovo u pogledu pripadnosti crkvi i u pogledu prisustvovanja djece kod euharistije.

Kod pravoslavaca mogu samo pravoslavni krš?ani sudjelovati kod euharistije (o tome na po?etku). U rimokatoli?koj crkvi dopušteno je prisustvovanje euharistiji svim pripadnicima rimokatoli?ke crkve nakon prve pri?esti. Tu se još pribrajaju i krš?ani koji pripadaju s rimom sjedinjenim crkvama, koje crkveno pravo u tome ne prije?i. Pogledaj kanon 912 zakonika kanonskog prava.

U drugim tzv. Katoli?kim crkvama kao npr. kod starokatolika su k stolu Gospodnjem pozvani svi krš?ani koji su primili prvu pri?est ili potvrdu.

U Luteranskim i reformiranim crkvama dopušta se pri?est svim krštenim vjernicima koji u pravilu moraju pro?i katehezu i primiti konfirmaciju. U zadnje vrijeme pou?eni primjerom švicarske crkve sve više luteranskih i reformiranih crkava pripušta i djecu na pri?est.

U nekim slobodnim crkvama se svi «ponovno ro?eni krš?ani» pripuštaju sakramentu euharistije dok kod nekih samo oni koji su kršteni na temelju vlastite vjere u Isusa Krista.

Evangeli?ko-metodisti?a crkva ne poznaje nikakva ograni?enja kod pripuštanja euharistiji. Tko god poželi može i sudjelovati na misi i primiti euharistiju. Oni to argumentiraju ?injenicom da je Isus sam doma?in ve?ere i nitko nema pravo nekome braniti da sudjeluje.

Euharistijsko zajedništvo me?u crkvama

Mnogo crkava ima me?usobnu euharistijsko zajedništvo. To zna?i da svi ?lanovi crkava koje tvore euharistijsko zajedništvo mogu sudjelovati na euharistijskom slavlju u drugim crkvama ?lanicama. Tako postoji euharistijsko zajedništvo npr. izme?u svih luteranskih reformiranih i uniranih crkava koje su se priklju?ile Leuenberškoj konkordiji. Nadalje, izme?u starokatoli?ke i evangeli?ke crkve u njema?koj i anglikanske crkve, izme?u latinske i uniranih isto?nih katoli?kih crkava, izme?u anglikanske i indijsko-pravoslavne Mar-Toma crkve. Službeno je zajedni?ko slavlje euharistije izme?u protestanata i rimo-katolika nemogu?e.