Danas Isus sve?ano ulazi u Jeruzalem, grad simbol židovstva i njegovo središte. Isus tako ulazi u samo srce Židovskog naroda i Židovske religije.
Narod ga razdragano i radosno do?ekuje poklicima “Hosana!”; mašu?i mu maslinovim gran?icama. Gledaju?i taj prizor, odmah bi pomislili o velikoj privrženosti naroda svom vjerskom vo?i. No ta je privrženost kratko trajala, tek nekoliko dana. Poslije toga taj isti narod vikat ?e “Raspni ga, raspni!” Zašto i kako je to mogu?e? Narod je naime o?ekivao da ?e se Isus okruniti za židovskog kralja obe?anog od Boga, te ih osloboditi od osvaja?a Rimljana. Kad se to nije dogodilo, razo?arani Izraelci odbacili su svog netom prihva?enog vjerskog vo?u koji je još samo prije koji dan tako slavno uzašao u Jeruzalem. Možda ?emo se olako zgroziti nad tim postupkom Židova i ne misle?i da pritom ?esto upadamo u sli?ne životne zamke.
Zar i mi ne o?ekujemo od Boga da ispunjava naše želje? Upise u ovu ili onu školu, fakultet, da nam na?e posao, da do?emo do stana ili ku?e, da dobijemo zdravlje, da dijete bude dobar ?ak i mnoge, mnoge sli?ne želje. Zašto ne? Da, sve je to u redu, ali ako se zadržimo samo na tim molitvama zar nismo poput Židova koji su tako?er s pravom od Boga o?ekivali slobodu svoje domovine i naroda? No, poput njih, i mi se ?esto zadržimo samo na tim željama za koje i molimo o?ekuju?i ispunjenje i pomo? Božju. No, i Židovi i mi imamo savez s Bogom, a savez obavezuje obje strane.
Isus znaju?i da je došao njegov ?as muke, smrti i uskrsnu?a, svojoj pashalnoj ve?eri, koju slavi na prvi dan beskvasnih kruhova – na Veliki ?etvrtak – daje novi sadržaj, novo zna?enje, koja više ne?e biti sje?anje na izlazak iz egipatskog ropstva, nego prelazak iz grijeha i smrti u stanje ljubavi i vje?nog života. Isus u dvorani posljednje ve?ere izgovara rije?i: „Ovo je tijelo moje!“ – kruh se pretvara u Isusovo tijelo, „Ovo je kalež moje krvi!“ – vino postaje Isusova krv. Hrana i pi?e na ve?eri postaju Isusovo tijelo i krv. Isus daje apostolima da blaguju njegovo tijelo i piju krv: „Uzmite i jedite!… Uzmite i pijte!“. U tom ?asu se doga?a prva sveta pri?est i prvi pri?esnici te žrtve su apostoli.
Ministerijalno sve?eništvo
Isus daje apostolima nalog da ono što je on u?inio i oni ?ine. „Ovo ?inite na moju uspomenu!“ I u tom svetom i sve?anom trenutku Isus ustanovljuje sakrament euharistije i daje zapovijed apostolima da i oni to ?ine, te time ustanovljuje sakrament ministerijalnog sve?eništva. I od toga ?asu kod svake svete mise kruh postaje Isusovo tijelo a vino krv. Obnavlja se na nekrvni na?in milost križa i otkupljenja. Te?e i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smr?u i uskrsnu?em. On leži na oltaru kao “zaklano i žrtvovano”, ali uvijek živo “Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29).
Od one dvorane Posljednje ve?ere, prvog Velikog ?etvrtka, od onog blagoslovljenog momenta u povijesti, kad je Isus rekao da je onaj kruh – hostija njegovo tijelo, da je ono vino u kaležu njegova krv, nije bilo ni jednog ?asa u povijesti, kad nije bilo posve?ene hostije, nije bilo ?asa da on nije bio prisutan stvarno, vidljivo, opipljivo na našoj kugli zemaljskoj. Ta njegova trajna prisutnost je garancija da nas Bog nije ostavio i prepusti sudbini ?ovjeka, ve? da je on trajno prisutan u svome hramu – crkvi gdje nas ?eka.
Isus nakon slavlja pashalne ve?ere, koja završava s pjevanjem hvalospjeva (Hallela), a to su Ps 113-118, koji govore Božjoj veli?ini i ?udesnim djelima, odlazi prema Maslinskoj gori. Zaputimo se i mi s Isusom ovih dana do Dvorane posljednje ve?ere – naše župne crkve i zapo?nimo obilježavanje Isusove muke, smrti i uskrsnu?a.
