SVEĆENIK VALENTIN CUKARIĆ I OZN-a

Valentin Cukarić (Juršići 11. 02. 1918. – Pula 16. 06. 2004.), srednji od trojice braće svećenika, prvi je iskusio poratni komunistički zatvor kao župnik Štinjana. Ratne je godine 1943.-1945. proživio uz stalnu opasnost i učestale uzbune zbog prelijetanja savezničkih ratnih zrakoplova i nekoliko bombardiranja grada Pule. Nakon rata za vrijeme savezničke uprave Pulom i najužijom okolicom privremena se granica protezala između Štinjana i Fažane te je bio onemogućeno i zabranjeno izravno kretanje iz jednog mjesta u drugo. Odlaskom Saveznika iz Pule 15. rujna 1947. otišli su u Italiju i posljednji svećenici i redovnici Talijani kao i redovnice zajedno s biskupom Rafaelom Radossijem. U Puli je ostao jedino katedralni kapelan Ratimir Beletić koga je biskup zbog toga što je potpisao Izjavu istarskih svećenika od 31. srpnja 1945. o pripojenju Istre Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji premjestio u Škitaču.

Hrvatski franjevci nisu mogli iz birokratskih razloga odmah preuzeti samostane koje su napustila talijanska braća. Nazočnost Saveznika u Puli iskoristio je fra Stjepan Rade koji je bio u nemilosti jugokomunističkih vlasti. On je i ime vrhovne uprave svoga reda doputovao iz Rima i ostavio kod Valentina Cukarića veću svotu dolara da je izruči franjevcima koji će preuzeti samostan Sv. Antuna u Puli. Valentin je slučaj povjerio jedino subraći Josipu Pavlišiću i Miroslavu Bulešiću koji su tada bili sjemenišni poglavari u Pazinu. Treći je svećenik u najboljoj namjeri nagovorio Valentina da promjeni novac koji će koristiti Zbor svećenika svetoga Pavla za nabavu devocionalija toliko potrebnih vjernicima u Istri te da će se protuvrijednost vratiti franjevcima kad se budu nastanili u Puli. Isti mu je svećenik obećao da će naći pouzdanog čovjeka koji će dolare zamjeniti privatno. Nakon nekoliko dana došao je Valentinu u župni stan u Štinjan nepoznat čovjek. Predstavio mu se kao Diego B. iz Pule i kao rođak dobronamjernog spomenutog svećenika. Čovjek je ugovorio zamjenu novca koju će izvšiti njegov pouzdanik Albino G. Pouzdanik je došao, predstavio se, torbu “s protuvrijednim novcem” položio na stol i zamolio Valentina da donese dolare. Kad se on vratio s novcem pouzdanik je uzeo novac, otvorio torbu, i, mjesto protuvrijednosti u novcu, izvukao je pištolj, uperio ga u župnika valentina i natraške nestao iz ureda i stana. Vani je zgrabio bicikl i odmaglio. I Diego i Albino bili su doušnici i agenti OZN-e za području Pule i uže okolice pod savezničkom upravom!

U ono su vrijeme domaći stanovnici mogli putovati iz savezničke Pule preko bloka i obratno samo osobnom iskaznicom, ali su jugovojne vlasti strogo kontrolirale naročito Istrane koji su putovali u Pulu i u Trst kao i obratno. Tako je par dana nakon oznaške otimačine novca, 30. srpnja 1947., Valentin Cukarić krenuo motorkotačem posjetiti brata Antuna, župnika u Svetvinčentu. Savezničku je kontrolu na cestovnom graničnom prijelazu, tzv. “Bloku”, prošao normalno. Zaustavili su ga stražari jugovojske i zadržali dok nisu dojurili oznaši iz Fažane, uhitili ga i džipom odveli izravno u Opatiju u zapovjedništvo VUJA-e. Vozač je bio neki Ivančić iz Brgudca, a pratitelj kapetan OZN-e Stari. Vjerojatno je taj bio Milenko Stari koji je pedesetih godina kao kapo UDB-e na Bujštini vršio teror nad svećenicima do njihovog potjerivanja u Trst. Obavivši formalnosti na VUJA-i Stari je Valentina odveo u sjedište OZN-e, u “Villa Paola” i, budući da u turističkoj vili nisu bile predviđene zatvorske ćelije, Valentina su oznaši smjestili u jednu sobu u potkrovlju. Ondje je proveo vrijeme istrage koje je trajalo od 30. srpnja do 13. rujna 1947. godine. Znači: nije bio u zatvoru u Rijeci kao što je navedeno u ovogodišnjoj Istarskoj Danici, str. 209. Istragu su vodili oznaši koji s pravnim normama i zakonima nisu imali blage veze. Inkriminirani devizni prekršaj prešao je u drugi plan, a nije bio ni izvršen u mjestu pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije, nego u mjestu pod Savezničkom upravom. No, tada je OZN-a krojila pravdu i tumačila zakone. Oznaše su više zanimala razna pitanja o djelovanju svećenika na župama i naročito rad svećenika udruženih u “Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru”. Komunističke su vlasti i njihov sustav svrstale gotovo sve istarske svećenike u narodne neprijatelje i kao s takvima postupale u poratnom razdoblju.

U vili “Paola” glavni je oznaš bio Božo Glažar koji je Valentinu isticao da je on ranije bio orguljaš u jednoj primorskoj župi, ali da je na vrijeme raskrstio i progledao te mu je posprdno nuđao kajdanke s crkvenim pjesmama koje mu više neće trebati. Ipak major Glažar i drugi njemu podčinjeni istražitelji nisu fizički zlostavljali Valentina, ali su ga izmučili uvijek istim i dosadnim pitanjima. Prijetili su mu kaznom zatvora od 15 godina! Jednom je došao zagovarati Valentina i svećenik Zvonimir Brumnić, tada župnik u Gologorici i Karbunama. Dolazio je i Valentinov brat Antun,tada župnik u Svetvinčentu. Brumnića je primio na razgovor Glažar i kasnije Valentinu rekao: “Brumnić jedno misli, drugo govori, treće čini – nikad ne bude biskup!” Ni jednome ni drugome nije dozvolio susret sa zatvorenikom.

Valentin Cukarić je bio u strogoj separaciji i nije imao pojma što se vani i u Istri zbivalo dok je on bio u vili “Paola”od 30 srpnja do 13. rujna 1947. Jednoga dana koncem kolovoza zamolio je stražara da mu donese bilo koju staru novinu za čitanje. Stražar mu je donio beogradsku Borbu s tendencioznim člankom o zbivanjima u Lanišću prigodom krvave krizme 24. kolovoza 1947. godine kad je smrtno stradao Miroslav Bulešić. Saznanje ga je zaprepastilo te je pomislio i na ono najgore što može pogoditi i njega koji je bio izložen na milost i nemilost svojih čuvara. Sutradan je Glažar upitao utučenog utamničenika što misli o laniškom slučaju. I dok je Valentin šutio Glažar je ustvrdio: “Laniški je slučaj mnogo teži od vašega!” Mučno je ispitivanje potrajalo do 13. rujna 1947. kad mu je Glažar javio da će se njegov proces doskora održati u Pazinu. No, preko noći došlo je do neočekivanog obrata! Ujutro je Glažar pozvao Valentina u svoj ured i rekao mu da je pušten iz zatvora i da se može vratiti kući. Veće iznenađenje Valentin si nije mogao ni zamisliti, a Glažar je tada počeo hvaliti humanost narodne vlasti i preporučio mu da poradi na tome da se u Istri stišaju napetosti i strahovi u narodu te da se vrate iz Trsta oni svećenici koji su pobjegli nakon krvave krizme u Lanišću, što Valentinu nije bilo poznato. Major Glažar je pohvalio i djelovanje Bože Milanovića. I dok se Valentin, ugodno iznenađen, spremao na odlazak kući pozvao ga je vratar u sobu za posjete. Ondje ga je čekao sjemeništarac Vjekoslav Banković i, kao naručen, donio mu čisto rublje i odijelo. Ukratko mu je ispripovijedio sve novosti i činjenicu da su nakon laniške tragedije i njegov brat Antun i nekoliko drugih hrvatskih svećenika zbog upućenih im prijetnji pobjegli u Pulu i u Trst gdje je zapovijedala saveznička vojna uprava.

Tada su prometne veze s Isrom bile vrlo rijetke. Autobusa nije bilo do poslije podne, ali su doskora džipom krenuli za Pazin neki oznaši i Valentinu ponudili jedno slobodno mjesto. Oznaši su putovali u Pazin, kako je kasnije Valentin saznao, spremati novi proces protiv laniškog župnika Stjepana Ceka koji je preživio pokolj 24. kolovoza. Kad je 15 dana kasnije Valentin Cukarić pratio onaj montirani proces ustanovio je da su subraći Sjepanu Ceku i umorenome Miroslavu Bulešiću imputirali gotovo sav njegov istražni postupak. Komentirajući one žalosne događaje i svoje otpuštanje iz zatvora Valentin je znao reći: “Mors tua, vita mea” ili “Tvoja smrt, dragi Miro, moj život.” Ondašnje su vlasti postupile kao i Rimljani kad su u kriznim godinama češće mjenjali carave: da im ne podižu stalno nove kipove mjenjali bi samo glave careva na istim kipovima! Nešto se slično dogodilo i u opisanom slučaju.

Stigavši Valentin u Pazin “u sigurnom, ali i u neugodnom društvu”, svratio je u sjemenište i svojom pojavom ugodno iznenadio poglavare. Ondje je doznao pojedinosti o laniškoj tragediji i o njezinim posljedicama: jugovojne vlasti ukinule su svećeničko društvo, među vjernicima i svećenicima vladalo je sve bolnije raspoloženje, strah i tjeskoba. Nekim svećenicima nije bilo ugodno naći u jutro na kućnim vratima napisanu poruku: “Sad si ti na redu”. Zato je i shvatljiv njihov bijeg na sigurno mjesto gdje ih oznaši nisu mogli uhititi. Napeto stanje i strahovi naroda u Istri nakon ubojstva Miroslava Bulešića uznemirili su i vlasti te je razumljiva i preporuka majora Glažara Valentinu Cukariću neka poradi na njihovom ublaživanju.

Popodnevnim je vlakom don Valentin krenuo do Smoljanci, pješke produžio do Svetvinčenta, ondje uzeo svoj motocikl, koji je brat Antun bio preuzeo na “Bloku” nakon njegovog uhićenja, i krenuo, ali ne kući u Štinjan, nego u Fažanu. Bojao se onog privremenog graničnog prijelaza gdje je onih dana kontrola putnika bila vrlo stroga, a inače je svećenicima bilo zabranjeno putovanje u savezničku Pulu nakon krvave laniške krizme. Legendarni barba Martin iz Hreljići ispričao mi je kako je on u Puli razmjenio novac za rakaljskog župnika Cirila Blarežinu i filipanskog Mirka Camlića, dao im upute kada, kako i kuda će sigurno stići u Pulu. On ih nije htio pratiti, iako je par puta tjedno znao ilegalno pješačiti u Pulu!

Don Valentin je podvečer 14. rujna stigao u Fažanu. Štinjan nije bio daleko, ali ih je još za koji dan dijelila granica. Uz onu granicu smjeli su se kretati jedino domaći žitelji, naročito pastiri koji su vodili stoku i ovce na ispašu. Ondje su se viđali s pastirima iz Štinjana. Vlč. Valentin je zamolio neke fažanske pastire neka štinjanski pastiri prenesu poruku njegovoj majci, koja je sama živjela u župnom stanu, da se on sretno vratio iz zatvora u Fažanu.

Za vrijeme koje je Valentin proveo u istražnom zatvoru u Štinjan su dolazili nedjeljom misiti franjevci Serafino Mattiello i Kornelije Hrelja iz Pule, radnim danom i brat Antun iz Svetvinčenta. Odlukom Velikih sila 15. rujna 1947. savezničke su vlasti predale Pulu jugoslavenskim vlastima. Nove su vlasti istoga dana popodne preuzele sve javne zgrade, dok su se zadnje savezničke snage ukrcale na brod “Pola”, koji je nakon pola noći digao sidra i krenuo za Trst. Prije samog odlaska iz Pule američki je pukovnik Baltzer simbolički predao ključ tvrđave sv. Jurja jugoslavenskom opunomoćeniku Ivanu Motiki.

Tada je nestala i granica između Fažane i Štinjana te se Valentin konačno vratio u svoju župu. Ondje su ga suzama radosnicama dočekali majka i njegovi župljani. Vlč. Valentin je upravljao župom Fažana od proljeća 1947. nakon što je otišao u Italiju župnik don Marino Zambiasi rodom iz Trenta. Pomagao je u pulskoj katedrali nakon što su je napustili talijanski kanonici i drugi svećenici, a koralni kapelan Beletić Ratimir, koji je upravljao Škitačom i Rašom, smrtno strdao na “Bloku”, cestovnoj granici prema Loborici, 4. siječnja 1947. godine. Slučaj one tragične smrti nikad se nepristrano upoznao.

Deset je godina muku mučio vlč. Valentin s vlastima da stanari uljezi oslobode barem dio župnoga stana u Fažani kamo se uspio preseliti 1968. Nakon rata komunističke su vlasti nasilno prisvajale župne stanove po Istri i u njih namještele podobne obitelji, zadružne ili druge ustanove. Na protuzakonite i nasilne načine pokušavali su ideološki zanesenjaci i vlastodršci onoga sustava ne samo vjeru nego i svećenike strpati u sakristije.